Zdravstvena škola Split

VLADO GOTOVAC (18.9.1930.- 7.12.2000.), pjesnik, esejist, filozof, novinar, govornik i političar rođen je u Imotskom, osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je i maturirao u Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoj prvi rad objavio je 1952.

Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb.

Kao “proljećar“, osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa.

Zbog intervjua koji je dao na Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. Bio je čovjek koji je za svoje ideale bio spreman žrtvovati osobnu slobodu (pod opširnije njegova izjava na suđenju)

Bio je prije svega filozof i pjesnik pa tek onda političar, koji je kroz politiku pokušao izraziti ono najljepše u čovjeku. Ostat će zapamćen kao čovjek iznimnih moralnih i etičkih vrijednosti u politici koje je doista dosljedno živio. Želio je državu koja će uzorno služiti građanima, želio je institucije koje ne degradiraju čovjeka.

Puno prije nego što će Hrvatska postati dijelom europske obitelji, govorio je: “Hrvatska je naš imperativ, jedina i nezamjenljiva“.

Uz njegova glavna djela – zbirke pjesama i prozu (pod opširnije) pamtimo ga također kao vrsnog govornika u Saboru, a u kolektivnu svijest Hrvatske ostat će urezan njegov govor na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande 5. vojne oblasti u kolovozu 1991. godine kao podrška majkama vojnika koji su silom zadržani u JNA (pod opširnije)

V. Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Na toj dužnosti ostaje do veljače 1996., kad je izabran za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke kojoj je jedan od osnivača. Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a okuplja istinske hrvatske liberale i osniva novu političku stranku centra – Liberalnu stranku. Na Osnivačkom saboru stranke izabran za predsjednika Liberalne stranke.

Glavna djela:

Zbirke pjesama:
Opasni prostor (1961.)
I biti opravdan (1963.)
Osjećanje mjesta (1964.)
Čujem oblake (1965.)
Zastire se zemlja (1967.)
Približavanje (1968.)
Prepjevi po sjećanju (1968.)
Čarobna spilja (1969.)
Sporne sandale (1970.)
Sadržaj vjetra (1971.)
Zabranjena vječnost (1987.)
Crna kazaljka (1991.)
Čekati sjevernije (1995.)
Crna jedra (1995.)

Proza:
Princip djela (1966.)
U svakodnevnom (1970.)
Tri slučaja (1981.)
Moj slučaj (1989.)
Isto (1990.)
Zvjezdana kuga (1995.)
Znakovi za Hrvatsku (1996.)

Poruka  budućim generacijama 

“Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje”

“Hrvatska je naš imperativ, jedina i nezamjenljiva“

Neke od izjava:

Završna riječ obrane Vlade Gotovca na suđenju u Zagrebu 1981.:

“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.”

O politici

Politika ne mora biti prljava, ako se njome bave čisti i odgovorni, moralni ljudi.

O moralu

Moral za nas ne znači da smo “nepokvarljiviji” u pitanjima ljudskih slabosti. To znači da želimo preko politike prihvatiti odgovornost za svoje postupke

O ljudskim pravima

Prva je zadaća države osigurati poštovanje ljudskih prava. A ljudska je dužnost svakog političara omogućiti da se ti uvjeti u Hrvatskoji ostvare

O birokraciji

Rastrošno ponašanje birokracije uvreda je za osiromašene.Ona je u sprezis vladajućom oligarhijom, koja odbija svaku odgovornost za svoje ponašanje.

Govor na Krešimirovu trgu u Zagrebu ispred ondašnje zgrade Komande 5. vojne oblasti u kolovozu 1991. god.

Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže U Navarri se umiralo od srama. Mi Hrvati, kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.

I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva.

I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da radije s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska !