Zdravstvena škola Split

U sklopu projekta Ne zaboravimo Vukovar posjetili smo branu Peruća povodom nadolazeće značajne 30. godišnjice njezina oslobađanja. „Povijesni sat“ o akcijama Hrvatske vojske, s ciljem oslobađanja dvije trećine cetinske krajine tijekom 1991. godine od srbo-četničke okupacije, održao je zapovjednik 16. domobranske pukovnije HV Zdravko Banovac.

Na brani Peruća nas je dočekao zapovjednik Zdravko Banovac koji je vrlo zorno i emotivno predočio tadašnje sigurnosno stanje i pripreme HV na cetinskom području nakon okupacije Kijeva i Vrlike 25. kolovoza 1991. godine. Kišno i maglovito vrijeme još je više pojačalo dojam o tadašnjem, nimalo optimističnom stanju na terenu.

Miniranje brane Peruća od strane četnika i jugo vojske pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića dogodilo se kao odmazda nakon oslobađajuće akcije Maslenica u kojoj su doživjeli prvi veliki poraz i bili odbačeni iz zadarskog i šibenskog zaleđa. Neizvjesnost i strah stanovništva cetinske krajine i šire, nemoć međunarodnih snaga UNPROFOR-a koje su trebale štititi i osiguravati mir na okupiranom području, stalno se pojačavao. Pokušaji da se akcijom HV oslobodi Peruća neprijatelj je zaustavljao zatvaranjem otvora na brani i podizanjem vode u jezeru. Za miniranje je bilo postavljeno 30 tona eksploziva, kako se javno pohvalio Mladić.

Unatoč miniranju, potop ogromnog područja sve do Trilja i Omiša uz neizbježne brojne žrtve, ipak se nije dogodio zbog specifičnog načina gradnje samog tijela brane koja je bila ispunjena jezgrom od gline.

Nakon Peruče krenuli smo na mjesto zvano Alebića kula odakle su četnici imali cetinsku krajinu sve do Imotskoga kao na dlanu. Svakodnevno su razarali grad Sinj i okolicu. Posebno „omiljena“ meta bili su im Dom zdravlja Sinj, elektropostrojenja u Ruduši, vojarne, autobusni kolodvor, zvonik svetišta Čudotvorne Gospe sinjske, pijaca.

Na Alebića kuli smo zapalili svijeće, pomolili se i odali počast poginulom hrvatskom branitelju Anti Buljanu, pripadniku 126. sinjske brigade te pripadnicima 2. bojne 4. brigade ZNG-a Sinj Nenadu Masteliću Iviću, Anti Jukiću i Ivanu Babiću koji su na ovom mjestu bili zarobljeni, mučeni i ubijeni. Prisjetili smo se također svih poginulih hrvatskih branitelja, civila te preminulih od posljedica iz Domovinskog rata.

U Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske dočekao nas je fra Marinko Vukman, gvardijan i upravitelj svetišta te fra Ivan Dotur, župnik svetišta od ljeta 1991. godine. Fra Ivan Dotur se prisjetio ratnih dana kada je, zajedno s ondašnjim gvardijanom, sada pok. fra Franom Bilokapićem, pripremio i na sigurno izmjestio sliku Čudotvorne Gospe sinjske, najveće vrednote koja nije smjela pasti u ruke neprijateljima niti biti oštećena u granatiranjima.

Svetište je svoje podrume i „sigurnije“ prostore ustupilo zdravstvenoj službi Doma zdravlja i Kliničke bolnice Split. Naime, zgrada Doma zdravlja je bila svakodnevno raketirana i granatirana. Svoj krov nad glavom u podrumima i hodnicima svetišta su našli i naši bolesnici koji nisu mogli biti premješteni u Kliničku bolnicu ili u svoje obitelji. Vrijedno osoblje kuhinje sve nas je hranilo, s nama su proživljavali svako ulijetanje vozila hitne pomoći pod rotacijom uvijek s istim riječima: „Je li teško ranjen? Koliko ih je? Molimo za njih“. Prisjetili smo se i svakolike pomoći u sanitetskom materijalu i opremi koju su nam pribavljali naši svećenici po katoličkim misijama diljem svijeta što nam je omogućavalo pružanje kvalitetne zdravstvene skrbi na ratištima i u zdravstvenim ustanovama.

Na kraju se učenicima obratila i „ratna sestra“, medicinska sestra Zdenka Filipović Grčić. Poput ostalih govornika i ona se s puno emocija, empatije, ljubavi i poštovanja prisjetila svih medicinskih sestara i tehničara te liječnika koji su se dragovoljno stavljali na raspolaganje Kriznom sanitetu zdravstva. Odlazeći na dužnost ostavljali bi svoje obitelji svjesni vlastite životne ugroženosti. Gđa. Zdenka je također učenicima ispričala vrlo potresno osobno svjedočanstvo iz ratnih dana.

Na kraju su svi domaćini našim učenicima zaželjeli život u miru, pozvali ih da uče i usavršavaju se, da budu dobri ljudi te da im profesionalni uzori budu naši zdravstveni djelatnici sudionici Domovinskog rata.