Ako pitamo prosječnu osobu čime se bavi psihologija njen odgovor će vjerojatno biti povezan s psihičkim problemima i poremećajima kao što su anksioznost, depresivnost, različite vrste ovisnosti i sl. Kada su učenike trećeg razreda osnovne škole pitali tko je psiholog neki od njihovih odgovora bili su: „Psiholog je onaj koji djeci pomaže ako su zločesta i koja se puno tuku i svađaju“, „Psiholog radi u školi da nauči djecu da budu dobra. Kad smo zločesti idemo kod psihologa“, „Psiholog se bavi rješavanjem problema. Za mene je psihologica nježna, dobra žena. Ne rješava sve grubim glasom i ponašanjem nego nježnim glasom i ponašanjem. Svima pomaže.“

Ovakvi odgovori o psihologiji i psiholozima ne začuđuju budući da je psihologija tijekom prvog stoljeća svog postojanja bila usmjerena na razumijevanje i ublažavanje negativnih stanja i pojava. Usmjerenost na negativna stanja i pojave razumljiva je budući da su ona jako neugodna i mogu nam život učiniti nepodnošljivim dok s druge strane, s pozitivnim emocijama obično nemamo nikakvih problema.

Između dva svjetska rata psihologija je imala tri opća cilja. Prvi je bio usmjeren na liječenje mentalnih bolesti, drugi na pokušaj da se život ljudi učini sretnijim i produktivnijim a treći na identifikaciju i poticanje talentiranih i darovitih pojedinaca. Međutim, nakon drugog svjetskog rata psihologija se u najvećoj mjeri okrenula liječenju psihičkih bolesti te je gotovo sva pažnja bila je usmjerena na ljudske probleme i njihovo ublažavanje što je i razumljivo budući da su negativne posljedice rata bile velike. Zaokupljenost ljudskim problemima i njihovim ublažavanjem svakako je imalo pozitivne posljedice. Neke od psihičkih bolesti danas se uspješno liječe ili ublažavaju a došlo je i do razvoja znanosti o mentalnim bolestima. 

Osim pozitivnih posljedica ovakvo usmjerenje imalo je i neke negativne posljedice. Usmjeravanje na  depresivnost, anksioznost, zlostavljanje i slične probleme dovelo je do stvaranja negativne slike ljudske prirode i do toga da nam se počinje činiti kako su pozitivne strane ljudske prirode rijetke i slučajne.

Ljudi od psihologa očekuju da im pomognu kad imaju problema a isto tako i da im odgovore na pitanje kako živjeti bolje i sretnije. Pitanje je ne samo „kako ne živjeti loše“ nego „kako živjeti dobro“ – a to su različita pitanja. Temama poput ljubavi, optimizma, radosti, hrabrosti do nedavno se bavila popularna psihologija nastojeći ponuditi ljudima pomoć kroz različite knjige samopomoći čiji su savjeti često bili znanstveno neutemeljeni. Posljednjih petnaestak godina ovim temama počinje se baviti pozitivna psihologija. 

Pozitivna psihologija je znanstveno istraživanje uobičajenih ljudskih snaga i vrlina, istražuje što ljudi rade dobro i kako to uspijevaju činiti bilo da se radi o njima samima, njihovim obiteljima ili zajednici u kojoj žive. U ovom pokretu naglašava se ono što je dobro u ljudima a ne ono što je loše. To ne znači da pozitivna psihologija zagovara da trebamo stalno biti sretni i misliti pozitivno što joj se ponekad pripisuje. Psihologija se prije pokreta pozitivne psihologije bavile time kako dovesti ljude od razine minus osam na razinu nula ali ne i kako ih podići do razine plus osam. Pozitivna psihologija nastoji otkriti upravo to istražujući i promovirarajući one faktore koji omogućuju pojedincu i društvu rast i razvoj.

U narednim tekstovima bavit ćemo se različitim temama iz pozitivne psihologije kao što su sreća, ljubav, optimizam, motivacija, ciljevi i sl.

Korištena literatura:

Miljković, D. i Rijavec, M. (2006.) Kako biti bolji. IEP, Zagreb.

Rijavec, M., Miljković, D. i Brdar, I. (2008.) Pozitivna psihologija – znanstveno istraživanje ljudskih snaga i sreće. IEP, Zagreb.