U Vukovaru nas je dočekao branitelj i naš vodič gosp. Darko Rubčić. Prva točka posjeta bila je ratna bolnica. Učenike naše škole su osobito zanimali uvjeti rada i snalaženje bolničkog osoblja u podrumu bolnice za vrijeme neprestanih granatiranja, dok su gornji katovi bolnice bili potpuno uništeni. Osjećala se neizrečena, ali suzom na licu mnogih jasno izražena neizmjerna zahvalnost prema medicinskom osoblju koji su za obranu Domovine jednako zaslužni kao mnogi branitelji na prvim crtama bojišnice.

Nakon toga smo krenuli prema Memorijalnom groblju s bijelim križevima gdje su položene kosti preko 900 osoba koje su bile ubijene i zakopane na raznim mjestima za vrijeme okupacije. Zajedno s grobljem branitelja sve čini jedinstveni kompleks. Među savršeno njegovanim zelenim površinama počivaju mnogi koji su stali na branik Domovine ili su ubijeni samo zato jer su voljeli svoj grad. Svi branitelji imaju isti grobni spomenik: jednaki u ratu, jednaki u vječnosti. Tu je i grob Blage Zadre i sina mu Roberta, Marka Babića, tu su pokopana i četiri sina majke Kate Šoljić.

Nakon što je Vukovar pao, oko 260 ranjenika iz bolnice su pripadnici JNA pod zapovjedništvom Veselina Šljivančanina odveli na Ovčaru, u hangaru ih mučili, a potom ubili i bacili u jamu. Bilo je tu ranjenih branitelja i civila, a najmlađi Igor je imao tek 16 godina. Hangar je uređen kao memorijalni centar koji svojom tišinom i polutamom te izloženim fotografijama i osobnim predmetima ubijenih želi podsjetiti na strašnu moć zla koja je uništila tolike mlade živote. 

Došlo je vrijeme za odmor. Na putu prema restoranu gdje smo ručali, zaustavili smo se ispred socijalne samoposluge. Naime, od prikupljenih sredstava za Dane kruha te od humanitarne utrke „Za Vukovar“ nabavili smo priličnu količinu proizvoda naše tvrtke Saponia za korisnike samoposluge kojih je, kako smo čuli, sve više. Dočekala nas je djelatnica te vidno oduševljena donacijom od srca svima zahvalila.

Nakon ručka i kratkog odmora uputili smo se prema sljedećem mjestu velikih stradanja, ali i junaštva naših hrabrih branitelja, a to je Trpinjska cesta. Na ulazu u muzej nas je dočekao vukovarski mladić koji je devet godina kao prognanik živio u Splitu, ali se vratio s obitelji živjeti u Vukovar. Ukratko nam je objasnio zašto je bilo važno zaustaviti tenkove na toj cesti koja vodi u Vukovar te koliku hrabrost i ratno umijeće su pri tom pokazali naši branitelji. Na tom potezu je poginuo Blago Zadro, uvijek prvi među svojim „dečkima“.

Zatim smo posjetili Memorijalni centar Domovinskog rata na Sajmištu. Primio nas je pukovnik Mihajlović te vrlo stručno i zanimljivo govorio o sadržaju vanjskog dijela centra. Naš stalni vodič nas je zatim proveo po zatvorenim prostorima. Na osobit način nas se dojmilo njegovo svjedočanstvo kao logoraša srpskog koncentracijskog logora u Srijemskoj Mitrovici. 

Objasnio nam je također tijek vojnih operacija na kartama i važnost obrane za cijelu Hrvatsku koja je u početcima bila nenaoružana i bez vojnih postrojbi: od šest početnih postrojbi broj se, kroz ta tri mjeseca vukovarskog otpora, povećao na preko 60. Zahvaljujući vukovarskoj žrtvi Hrvatska se uspjela organizirati i naoružati.

Posjet gradu nije mogao proći bez šetnje uz rijeku. Na mjestu gdje se Vuka ulijeva u Dunav postavljen je prekrasni bijeli križ kao spomen na sve vukovarske žrtve s natpisom „Navik on živi ki zgine pošteno“. Još malo slobodnog vremena za kavicu i poneku fotografiju i već smo se morali uputiti prema zadnjoj točki našeg programa, a to je bio Muzej vučedolske kulture, jedinstvenom muzeju posvećenom jednoj kulturi. Ostali smo zadivljeni ne samo novim saznanjima o toj davnoj kulturi na našim prostorima, nego i samom tehnološki vrlo suvremenom i zanimljivom postavom.

Jako umorni, ali ispunjeni snažnim emocijama, krenuli smo prema Đakovu gdje smo imali slobodnog vremena za opušteno druženje, prebiranje dojmova i osvježenje. A zatim natrag u Split.