Zdravstvena škola Split

Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi održava se svake godine druge subote u listopadu.

Ovogodišnji slogan  je »Tjedan osviještenosti o hospiciju i palijativnoj skrbi, evidentirajmo palijativne bolesnike i omogućimo im dostojanstveno umiranje.«

“Palijativna skrb je pristup, kojim se bolesnicima suočenim sa smrtonosnom bolešću i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Čini se to kroz sprječavanje i olakšavanje simptoma sredstvima ranog otkrivanja, procjene i liječenja boli, te kroz olakšavanje ostalih psihičkih, psihosocijalnih i duhovnih problema“  (Svjetska zdravstvena organizacija, 2002.)

Kada kurativna medicina „ nema više pomoći’, moderna palijativna medicina i hospicij „može se još mnogo toga učiniti.“

Osnivačica hospicijske skrbi u Hrvatskoj Anica Jušić, dr. medicine, kaže da kurativna medicina “ u jedinicama intenzivne njege izdvaja patnika iz društvenog života, pretvarajući ga u objekt mjerenja bioloških parametara i tretiranja terapije.On društveno umire prije, nego je biološki život završio.«

Stoga se opravdano nameću neka pitanja:

• Može li se govoriti o dostojanstvu umiranja jednako kao i o dostojanstvu življenja?
• Može li  samo medicinska skrb (liječnička i sestrinska) u sklopu palijativne skrbi pridonijeti lakšem prebrođivanju teških egzistencijalnih razdoblja?
• Može li religioznost, i kako ponuditi neki vid »duhovne medicine« za ublažavanje fizičkih bolova i psihičke patnje?
• Trebamo li, i imamo li stručni kadar i alate da  bolesniku u palijativnoj skrbi osigurati najbolju moguću kvalitetu života?

„U suvremenoj medicini posebnu važnost dobiva tzv. ublažujuće liječenje namijenjeno da učini podnošljivom patnju u završnoj fazi bolesti i da u isto vrijeme osigura bolesniku odgovarajuću ljudsku patnju.«    ( Ivan Pavao II., Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života (25. III. 1995.)

Palijativno liječenje/skrb započinje kada su iscrpljene klasične metode liječenja ili kada su znaci širenja maligne bolesti dosegli takav stupanj da ih bolesnik teško podnosi, zahvati trebaju pogodovati  pacijentu. Svrha palijativne skrbi je  kontrola simptoma putem medicinskih procedura koje pokušavaju poboljšati kvalitetu preostalog života bolesnika.

Usp. Valentin Pozaić, u izlaganju „Rješenje je hospicij, a ne eutanazija!“ kaže:“Dostojanstvo u umiranju, kakvo susrećemo u hospiciju, pretpostavlja ublaženje boli i oslobođenje od duševne tjeskobe koja muči čovjeka, uz jamstvo da se osoba neće osjetiti napuštenom, nepoželjnom i nevrijednom. To je jedino pravo ljudsko rješenje na kraju života.”

Terminalni ili umirući bolesnik je » osoba kod koje se s priličnom medicinskom sigurnošću zna da je smrt samo pitanje trenutka, dana ili tjedna. Glavnu riječ uzimaju one osobe ili službe koje terminalnom bolesniku omogućavaju što je moguće više ljudski završetak, pružajući različite oblike asistencije, od duhovne i moralne do psihološke i emocionalne, te svojom nazočnošću čine humanu atmosferu posljednjih trenutaka ljudske egzistencije« (Tonči Matulić, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica, Zagreb, 2015.)

U terminalnoj fazi pacijenta može umiriti stisak ruke, blag pogled, saznanje da je netko uz njega, da netko brine o njegovu dobru ili mala pozornost. Bolesnik  s okolinom komunicira bez riječi, osjeća strah i smatra da je na teret članovima obitelji ili osobama koje skrbe o njemu. Ipak, uza sve to, on osjeća blizinu bliskih osoba te neverbalno, suzama ili osmijehom, stiskom nemoćne ruke, jedva pomaknutim kapkom, želi im pokazati da zna da su tu, da nije sam i da su mu važni. Da ostanu uz njega, da ga liječi njihova ljubav, njihov miris, riječ, toplina, suza.

                Što čini zdravstvo u RH, i čini li dovoljno za dostojanstvo neizlječivog bolesnika?

U RH zakonska legistativa postoji od 2003. godine. A u praksi? I bolesnici i obitelji, ali i zdravstveni djelatnici,  posebice oni u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji brinu o bolesniku u njegovom obiteljskom okružju, naglašavaju da palijativna skrb još nije zaživjela kako bi trebalo, a da teški bolesnici ne mogu čekati. Uočava se niz ozbiljnih poteškoća s kojima se suočavaju palijativni bolesnici i njegovatelji, obitelji, kako administrativnih tako i organizacijskih. Sustav ili ne još ne prepoznaje te porođajne poteškoće, ili je na njih besćutan, upozoravaju  obitelji potrebitih i umirućih bolesnika.

Naša sela, otoci, nisu metropola, nisu Zagreb i Rijeka, naši zatvori, ustanove za beskućnike. I u njima živi jedan bolesnik, ili više njih kojima je palijativna skrb osnovno ljudsko pravo.

Posebice treba naglasiti hrvatske branitelje koji ranjeni u dušu i tijelo, fizičku bol liječe lijekovima, a s patnjom žive i nerijetko, na žalost podižu ruku na sebe.

Stručnjaci upozoravaju da, čekanja više ne bi smjelo biti, da treba krenuti ubrzanim koracima, primjerima dobre prakse u Svijetu. S palijativnom skrbi  treba odgovoriti odmah na lokalnoj razini jer su potrebe sve većeg broja naših sugrađana  za ovim oblikom zdravstvene  skrbi. I to na način da umreže i povežu sve razine zdravstvene skrbi, osnuju multidiciplinarnI timovI s interdiciplinarnim, holističkim, individualiziranim pristupom palijativnom bolesniku i njegovoj obitelji do smrti bolesnika, i u fazi žalovanja.

“ I kad nemamo ništa u rukama, imamo ruke koje mogu pružiti topli zagrljaj. Kada nemamo riječi, imamo uši i vrijeme potrebno za slušanje. Imamo oči i srce da pomognemo ostvariti bolje životne uvjete umirućim osobama.” ((Usp. Michael schibilsky, trauerwege. Beratung für helfende berufe)

Brojna recentna istraživanja potvrđuju da zadovoljenje emocionalnih i duhovnih potreba bolesnika, može značajno olakšati ne/izdrživost fizičke boli.

Duhovna skrb sprječava egzistencijalni očaj kod bolesnika, suočenih sa smrću, pa i kad nemamo povoljnu dijagnozu, imamo snagu duhovnosti, jer je duhovnost »krajnji domet smisla i svrhe u životu«  (European Association of Palliative care)

Za mirnu i dostojanstvenu smrt važna je nada - nutarnja snaga koja obogaćuje živote bolesnika i omogućuje pojedincima da se uzvise nad svojim bolom, patnjom i smrtnošću.

Stoga »neizbježno, svaki ljudski život dolazi do svojega kraja. Osigurati da se to dogodi na dostojanstven, pažljiv i što je moguće manje bolan način, zaslužuje toliki prioritet koliko i svaki drugi. To je prioritet ne samo za liječničku profesiju, za zdravstveni sektor ili za socijalne službe, nego za cjelokupno društvo.« (WHO, The World health report. Conquering suffering enriching humanity.)     

  "I poslije smrti traje ljubav....”

Priredili: 5 B s Mira Talaja, mag. med. techn., stručna nastavnica

Korištena literatura:

1. Valentin POZAIĆ, Rješenje je hospicij, a ne eutanazija!, u: Anica JUŠIĆ i DR. (ur.), Hospicij i palijativna skrb, Zagreb, 1995., 49–54.
2. Colleen Mc CLAIN – Barry ROSENFELD – William BREITBART, Effect of spiritual well-being on end-of-life despair in terminally ill cancer patients, u: Lancet, 361 (2003.) 9369, 1603–1607;
3. William BREITBART – Christopher GIBSON – Shannon POPPITO – Amy BERG, Psychoterapheutic interventions at the end of life: A focus . Louise Caroline STAYT, Death, empathy and self preservation: the emotional labour of caring for families of the critically ill in adult intensive care, u: Journal of Clinical Nursing, 18 (2009.) 9, 1267–1275.
4. Colleen GALLAGHER – Ryan HOLMES, Handling Cases of Medical Futility, u: Hec Forum, 24 (2012.) 2, 95–97.
5. WORLD HEALTH ORGANIZATION, The World health report. Conquering suffering enriching humanity, u: http://www.who.int/whr/1007/presse.htm (10. VII. 2008.).
6. Valentin POZAIĆ, Umrijeti u ljudskom dostojanstvu, u: Valentin POZAIĆ (ur.), Pred licem smrti, Zbornik radova, Zagreb, 1990., 206.
7. https://hrcak.srce.hr/file/197804
8. uloga medicinske sestre u palijativnoj skrbi https://repozitorij.vtsbj.hr/islandora/object/vtsbj%3A33/datastream/PDF/viewbolesnika- hhh
9. Bijela knjiga o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb

10. http://www.eapcnet.eu/LinkClick.aspx?fileticket=gKn5u42_E8A%3D&tabid=736

http://www.plivamed.net/aktualno/clanak/3754/Etika-i-psiholoski-aspekti-u-palijativnoj-medicini-12.html ože